Dolaskom krčkih knezova društveno se uređenje izmijenilo u vlasniku i u aparatu za održavanje poretka u Vinodolu. Dotad se živjelo bez vlastelinske eksploatacije, sve su se stvari rješavale na općinskim vijećima, zemlja je bila u vlasništvu pojedinih porodica. Općinska su vijeća kontrolirala zemlju, birala zvaničnike koji su imali sjedište u župnom gradu gdje je bila i crkva. Sva prava kralja, odnosno njegova upravitelja župana, prešla su na vlastelina - feudalca. Vinodolom upravljaju krčki knezovi preko svojih službenika koje više ne bira općinsko vijeće već na njihov izbor utječe neposredno knez, stvara se povlašteni sloj na koji se oslanja javna vlast. Ti su službenici nosili nazive: sudac, satnik, pristav, graščik i dr. Pravne običaje su dobro poznavali ugledniji pojedinci, župnici i satnici.

Od 14. st. krčki knezovi, na štetu svog ugleda u Veneciji, pokazuju silnu sklonost prema hrvatskougarskim kraljevima, a kasnije se počinju uplitati i u dinastičke sporove. Njihovi se kopneni posjedi povećavaju, ali Vinodol kao primorsko kneštvo u neposrednoj blizini matičnog feuda na Krku ostaje za njih uvijek značajan teritorij.

Tokom 14. pa do polovice 15. st. Vinodol je bio jedinstveni feud. Središta općina bila su u kaštelu, utvrđenom turnu, za čije su održavanje bili zaduženi kmetovi. Krčki knezovi su zatekli utvrđenja u Vinodolu, no velik broj utvrda uništio je 1323. potres, o kojem govori isprava pisana u Belgradu, gdje stoji: >I v to vrime tresiše se zemla va Vinodoli i v Otoci i gradi se razvalivahu i bihu ludi pečalni ...<. Potres jc neko vrijeme zaustavio ekonomski i kulturni napredak u Vinodolu. Krčki su knezovi obnavljali prvenstveno utvrde, čak su na istim mjestima iz temelja gradili nove, što se polovicom 15. st., kad je zaprijetila opasnost od Turaka, intenziviralo. Utvrde dobivaju moćne branič-kule, zgradu za stanovanje, bedeme i pokretne mostove, a sve je to zbijeno na nepristupačnoj stijeni. Nema ni govora o komforu, a niti znakova stila. Veća naselja se opasuju bedemima, kao Grobnik, Bakar, Novi i Ledenice.

Od pada Bosne 1462, otkud su turske čete prodirale do Senja i Modruša, frankopanski su kopneni posjedi bili prvi na udaru. Ban Nikola je uspio u burnom vremenu održati na okupu ogromnu frankopansku državinu. Kad je 1432. umro >plemeniti ban Mikula ijuna 26 dan< naslijedili su ga sinovi, zvani Banići. Nesuglasice među braćom su razorile jedinstvo feuda. Po nagovoru biskupa oni su u Modrušu 1449. sklopili sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, dva i pol stoljeća jedinstven feudalni teritorij, primorsko kneštvo s >pristanišćima<, razdijeljen je 1449. na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza: Grižane je dobio Nikola (V), Grobnik Stjepan II, Ledenice Dujam III, Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat knez Martin, Hreljin i Drivenik krčki knez Ivan (VII) ml. Te dinastičke promjene nisu bitno utjecale na strukturu vinodolskog društva.

Nesloga u frankopanskoj obitelji i rascjepkanost posjeda slabila je obrambenu sposobnost na toj osjetljivoj točci, odakle su Turci najlakše mogli prodrijeti na Primorje, što se i dogodilo 1468, kada su se turske čete našle u senskoj luci. Knez Stjepan je diplomatskim putem tražio pomoć od Mletaka, talijanskih vojvoda i pape, a od turskog paše se branio mitom. Kralj Matija se bojao da bi se Mlečani mogli domoći Senja. Zabrinut i neslogom u frankopanskoj obitelji, on 1469. šalje kapetana Blaža Podmanickog, zvanog Mađar, da vojskom pokori Frankopane i tako potisne mletački utjecaj u njihovu vinodolskom feudu i Senju. U kraljevo ime Mađar je 1479. zauzeo Senj, a iste godine s Krka u Novi upada knez Ivan Frankopan i zauzima ga skupa sa Bribirom. Nova je situacija prisilila kneza Martina da imenuje kralja Matiju za baštinika umjesto svojih nećaka. Senjski kapetan Maroje Žunjević Dubrovčanin pomogao je Mađaru da osvoji Novi, Bribir i druga mjesta u Vinodolu. Zatim se Mađar prebacio na Krk. Knez Ivan bio je prisiljen 22. II 1480. priznati vrhovnu vlast Mletaka. Mlečani su protjerali Mađara i kraljevsku vojsku natrag u Vinodol i Senj pa je 19. IV 1480. na kanalu stvorena državna granica između Hrvatske i Venecije. U glavnini Vinodolske knežije do kraljeve smrti 1490. Mađar i Maroje dijele vlast bez obzira što je kralj Matija na nagovor kraljice Beatrice 1481. vratio knezu Stjepanu Grobnik, Hreljin, Bakarac, kaštele Vinodola i Drivenik. Te je posjede uspio objediniti tek sin kneza Stjepana, Bernardin Frankopan.

Bernardin je, kao i njegov otac Stjepan, obavljao diplomatske misije na relaciji: kralj Matija papa - napuljski kraljevski dvor. Bio je u rodu s najmoćnijom apeninskom aristokracijom - Viscontima, Sforzama, Aragoncima i ferarskim vojvodama. Za njega biskup Kožičić kaže da je >i pod oružjem i mačem uvijek nešto pisao i prevodio<. Od kraja 15. st. do Bernardinove smrti 1529. kulturni se preporod u Vinodolu ne može nazvati >Bernardinovo doba<. On je bio svjestan opasnosti od Turaka; na Krbavskom polju 1493. okusio je snagu Jakub-pašinih četa i prednosti turskog suvremenog oružja. Pred smrt se čuje pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu njegov vapaj za pomoći u govoru >Oratio pro Croatia<. U Bernardinovo se doba u Vinodolu učvršćuju bedemi, grade se na uglovima isturenih kaštela u Ledenicama, Novom, Grižanima, Driveniku, Hreljinu, Bakru i Grobniku okrugle kule, naselja se poput tabora učvršćuju zidinama. Pred Turcima 1493. iz Modruša bježi u Novi biskup Krištofor i njegov kaptol te je ugled Novog kao sijela biskupije znatno porastao. U >Bernardinovo doba< nisu se dograđivale samo utvrde, već su se gradile brojne kapele, crkvice ili dogradivale i povećavale zborne župne crkve, što će se nastaviti i kasnije.

Bernardina je naslijedio maloljetni unuk Stjepan III Ozaljski. Stjepanov skrbnik kralj Ferdinand I povjerio je upravu u Vinodolu kapetanima pa je tek zauzimanjem Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog knez Stjepan došao do svojih imanja u Vinodolu. Prema ugovoru o zajedničkim imanjima i zamjeničnom nasljedstvu iz 1544. sva imanja i gradovi koje je Stjepan posjedovao trebali su pripasti sinovima njegove sestre Katarine, koja se 1528. udala za Nikolu Zrinskog. Stjepan je oporučno 1572. >sve svoje gpspodstvo, gradove i sela i sva pristojališta mala i velika toliko pri moru, koliko ovdje na Hrvatih< ostavio svojim nećacima, Nikoli i Jurju Zrinskom. Od 1577. u Vinodolu u ime nove feudalne dinastije Zrinskih upravljaju namjesnici, kapetani, među prvima Mihovil Dešić, a zatim braća Ludovik i Julije Čikulini. Tržačka loza Frankopana uspjela je 1580. od Zrinskih dobiti Novi, preko čije su luke oni izvozili drvo, a solju opskrbljivali svoje kopneno zalede. Bakar je bio prometno bliži kontinentalnim imanjima Zrinskih, posebno u Gorskom kotaru, te se u njemu okuplja i administracija. Zrinski pomoću nižih mitničkih pristojbi privlače promet koji se prije odvijao preko Rijeke. Bakar se pretvara u uvozno-izvoznu luku, osobito otkad su Vinodol i Gorski kotar 1641. pripali Petru Zrinskom. U bakarsku luku svraćaju veliki tovari venecijanske robe, a Zrinski u Veneciju i Marke izvoze vesla, čavle, žito, dvopek i ostale proizvode.

Uskoci su uživali veliku sklonost Frankopana Tržačkih i kneza Nikole Zrinskog. Gusarili su od Bakra do Karlobaga, uništavali dubrovačke i mletačke brodove koji su prevozili tursku robu. Mlečani protiv uskoka upućuju u bakarsku luku Almora Tiepola čija ih je mornarica 1592. potukla, zauzela Bakar i opljačkala ga. Uskoci su se često sklanjali u Novi, slobodno su se kretali po feudu Frankopana i naseljavali se u okolici Novog. Goneći uskoke mletački admiral Giovanni Bembo opljačkao je Novi 1598. Za vrijeme uskočkog rata Marcanton Venier, zapovjednik mletačkog brodovlja, pretvara Novi 1615. u ruševine. Nikola IX Frankopan brzo je obnovio Novi, osobito nakon uskočkog rata kad nastaje doba mira. Tržački Frankopani se pokazuju kao benefaktori zadužbina i zaklada svojih predaka, darežljivo pomažu pavlinski samostan u Novom i obnovu franjevačkog samostana i crkve na Trsatu, gdje su sahranjeni ban Nikola IX i Vuk Krsto Frankopan.

U Ledenicama je od sredine 16. st. smještena stalna carska posada a nazirao se i začetak obrambenog sustava od Senja do Otočca kao branik protiv turskih upada prema Rijeci, Gorskom kotaru, Istri i Sloveniji. Ledenice su smatrane >ključem Vinodola<, a Primorskoj su krajini pripojene nakon turskog haranja 1577. Nakon austro-turskog rata 1606. na teritorije Zrinskih i Frankopana naseljavaju se bivši turski podanici, katolički Vlasi, koji dobivaju povlastice od feudalne vlastele kao izvježbani ratnici, izdržljivi gorštaci i dobri stočari. Vlasi Krmpoćani naseljuju 1633. područje između Senja, Drežnice i Novog. Sredinom 17. st. Frankopani ih naseljavaju na potezu Zagon-Bater, a Zrinski u Triblju, Bakarcu, Hreljinu i Liču.

Turska opasnost i mletačka blokada za kratko su usporili kulturni život u Vinodolu. Izgubivši Novi, Zrinski su centar sve svoje regije preselili u Bakar, dalje od turske opasnosti i Vojne krajine, dok je Bribir preuzeo ulogu mikroregionalnog i crkvenog središta u dolini. Od 1577. pa sve do smaknuća Petra Zrinskog, područje od Grobnika do Bribira obuhvaća Vinodol Zrinskih. Ti su posjedi 1610. dobili zajednički urbar kojim su feudalnom obvezniku, vinodolskom kmetu, podložniku, bile predviđene specifične službe, >tovorenja<, tj. prijevoz i prijenos proizvoda s feudalčevih imanja, soli, žita i drva, od čega su bili izuzeti >slobodnjaki< i plemeniti ljudi. Ti se odličnici tako izdvajaju od puka. Vlastelin na svom dvoru, >turnu< ili kaštelu, drži kaštelana ili porkolaba, a kako je Vinodol smješten uz samu Vojnu krajinu, Zrinski a i Frankopani drže u kaštelima svoje >junake< ili >grabante< i >knape<, gradske stražare. Zrinski povećavaju svoje alodijalne posjede u Vinodolu, zasađuju vinograde, potiču tranzitnu trgovinu more-kopno i obratno. Oblik radne rente >tovorenja< postaje i načinom privredivanja brojnih kmetova, koji do jedne mjere rade bez naknade, a za preostali su rad plaćeni. Svojim su konjima, na relaciji Primorje Ozalj, >v Hrvate< prenosili sol, a donosili žito. Drivenik, Grižane i Bribir ne daju konje u gospodsku službu, nego novcern plaćaju >tovorenje<. Stanovništvo Vinodola se vlastitom agrarnom proizvodnjom nije moglo prehranjivati pa od 17. st. počinju privređivati prenošenjem tereta, a vlastelinu plaćati novčanu rentu. U tom su prijevozničkom poslu ostali poznati po nazivu >kirci<. Prijevozničkoj djelatnosti pomaže geografski položaj Vinodola, lokalne ceste i prometnica Karolina. To kretanje je puku otvaralo nove vidike, izvlačilo ga iz zaostalosti, bili su omogućeni blagotvorni kulturni dotoci iz kontinentalne Hrvatske. U primorskim mjestima razvija se lučki život (Bakar, Selce, Novi), grade se skladišta, spremišta, mitnice >harmice<, potiče se urbani oblik i sadržaj života. Vlastite luke imaju Bribir u Jesenovi i Selcu, Grižane na ušću Dubračine, pa se Vinodol tako povezuje sa zaleđem i Evropom.

Hapšenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i njihovim smaknućem, habsburška je dinastija 1671. uspjela ostvariti svoj vjekovni san, legalan izlazak na more. Legitimno >Primorska dobra< Zrinskih, kao i frankopanski posjed u Novom, ostaju dio hrvatskog kraljestva, ali ih u cijelosti kao feud prisvaja carski dvor, prodajući ih ili uključujući ih u novoosnovane administrativne jedinice. Konfiscirana imanja su do 1692. bila pod upravom ugarske Komore u Požunu kad ih ona prodaje Unutrašnjoaustrijskoj komori u Grazu, pod čijom upravom ostaju do 1749. Bankalno-ministerijalna deputacija u Beču ih je otkupila i predala na upravu Bankalnoj administraciji za prihode u Ljubljani.

Kad je 1754. u Beču osnovano Dvorsko trgovačko vijeće, za obalu od Trsta do Karlobaga osnovana je Glavna trgovačka intendancija sa sjedištem u Trstu. To područje dobiva naziv >Austrijsko primorje<. Nakon ukinuća tršćanske Glavne intendancije 1776., teritorij Uprave primorskih dobara podijeljen je tako da je Kraljevini Hrvatskoj pripalo područje s desne strane ceste Karoline u smjeru Karlovac-Rijeka, a Vojnoj krajini područje s lijeve strane Karoline, ali je već 1777. vraćeno Hrvatskoj. Osnovana je nova Severinska županija u čiji je sastav ušla Rijeka i cijeli teritorij povijesnog Vinodola, odnosno bivša Uprava primorskih dobara. Posebni gubernij djelovao je na Rijeci do 1809. upravljajući osim Rijekom i Hrvatskim primorjem u sastavu kojega je pod Vinodolski kaštelanat spadao Novi, Bribir, Zagon, Selce, Crikvenica, Grižane, Drivenik i Šiljevica. Bakar je 1778. proglašen slobodnim kraljevskim gradom, a dobio je na upravu područje od Trsata do Kraljevice skupa s Hreljinom i naseljima uz Karolinu.

Nakon mira u Schönbrunnu 1809. Napoleonova je vojska zaposjela civilnu Hrvatsku i Vojnu krajinu. Vinodol je ušao u sastav organizacije Ilirskih provincija, administrativno političke grupe slovenskih i hrvatskih zemalja pod francuskom vlašću. Posjedovanje Rijeke i vinodolskih luka bilo je za Napoleona od osobitog značaja, jer se tako prekinula veza izmedu engleskog brodovlja, koje je gospodarilo Jadranom, i Austrije. Vinodolsko stanovništvo trpilo je užasne posljedice kontinentalne blokade, jer nije imalo otkud nabavljati namirnice, a vlastita proizvodnja hrane bila je oskudna. Nastupila je opća glad, pomor djece i bolesti. Blokada trgovine oduzela je stanovništvu Vinodola, osobito u pozadini, mogućnost zarade od prevoznišlva. Pozitivna strana francuske uprave bila je u slabljenju feudalnog sistema i uprave, koja se nakon povlačenja Francuza nije uspjela oporaviti. Vinodolom je upravljao komesarijat za upravu primorskim dobrima, koji su činili Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol sa sjedištem u bivšem pavlinskom samostanu u Crikvenici (Kaštel) i Kaštelanat Bakar, Hreljin i Fužine zajedno s inspektoratom šuma u Lokvama i uredom za drvo u Bakru i Bakarcu.

Odredbom Pariškog mira od 30. V 1814. Austrija je anektirala Ilirske provincije. Vinodol je ostao u sastavu austrijske upravne pokrajine llirije sve do 1822. kad je pripojen riječkom Guberniju. To je stanje potrajalo do 1848. kada je ban Jelačić postao guverner Rijeke. Riječki je Gubernij došao pod bansku vlast te se Vinodol našao u sastavu kraljevine Hrvatske.

Od 15. stoljeća povijesni se teritorij Vinodola smanjivao, jezgra feuda je bila u dolini, otpali su zapadni i istočni periferni dijelovi, Trsat i Ledenice. Dolina i u njoj usporedno primorje, tj. područje od Križišća do Zagona, od Jadranova do Klenovice, zadržali su danas naziv Vinodola. Taj se teritorij potpuno podudara s područjem koje je pokrivao nekadašnji Kaštelanat kameralne gospoštije Vinodol.