Vinodol je u užem geografskom smislu izdvojena cjelina istočnoga kvarnerskog prostora,koja uključuje unutrašnju udolinu što se prostire izmedju Križišća na sjeverozapadu i Novog na jugoistoku, i Vinodolsko primorje uz obalu Vinodolskog kanala, koji se proteže izmedju otoka Krka i kopna. Povijesni pojam Vinodola bio je širi i odnosio se na vinodolski feud, a obuhvaćao je devet starih utvrđenih gradova od kojih su u dolini Drivenik, Grižane, Bribir i Nivograd (Novi), sjeverozapadno Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik, a istočno od doline Ledenice. Vinodolsko se vlastelinstvo poklapa s prostiranjem ranosrednjovjekovne župe Vinodol, čije su se granice protezale od Rijeke do Prezida na sjeverozapadu, a na sjeveroistoku je graničila župom Modruš i Senjom.

Zapadna međa srednjovjekovnog Vinodola, a to znači i državna meda Hrvatske, išla je po >Jelenskom zidu<. Taj dio trase limesa u rimsko doba nije građen kao politička međa, nego kao dio obrambe nog sustava koji je imao ulogu zatvarača prolaza prema Krasu i Istri, odnosno prema središtu Rimskog Carstva. Po svojim morfološkim osobinama >Jelenski zid< ima sličnosti sa zidovima iz 4.st.n.e. u Sloveniji, jer je nastao s jednakom namjerom kao i kraške klauzure. U doba inkurzija barbara imao je obrambenu i zaštitnu ulogu najosjetljivijih prijelaza na Grobničkom polju. S akropolske grobničke utvrde nadziralo se polje i krak ceste prema Vinodolu te je kaštel Grobnik bio ključna točka tog sustava, odakle je bila moguća odlična kontrola limesa i ceste koja je od Šapjana vodila prema Tarsatici. Zid je bio vizualno odrediv te ga se navodi u diplomi Bele IV iz 1260. pod nazivom >murus<. Pokrajina Alpes luliana bila je na prostoru klauzura, a u njenom južnom dijelu nastaje u 4. i 5.st. Liburnia Tarsaticensis, čije su se sjeverne granice protkale od Rupe preko Snežnika do Brkina. Taj su teritorij zatvarali kašteli i zidovi zatvarači kako bi središte Carstva bilo uspješno zaštićeno od provala barbara. U 4.st.n.e. manje jedinice s burgovima i signalnim stanicama postale su obrambeno bolje zasnovane u mreži prilimeske zone na Grobniku i u Vinodolu, kuda prolazi cesta kojom je moguć prodor neprija telja iz Panonije.

Romaniziranje Vinodola, osobito prilimeskih i obalnih naselja, valja tražiti u cesti što od Akvileje vodi do Tarsatike i odatle preko Vinodola do Senije. Uz nju se grade postaje za izrnjenu konja, opskrbu hranom i vodom te preuzimanje tereta sa brodova. Cesta je u doba gradnje utvrda na limesu i prilimeskih utvrda u Vinodolu postala osobito važnom kao trasa rimske civilizacije i kao strategijska veza između utvrda vinodolskog prilimeskog sedmograđa i Senije. Miljokazi iz okolice Bakarca, na mjestu gdjc se odvajala primorska cesta kroz dolinu, su iz 3. i 4.st. kada se cesta obnavljala, a u doba provale barbara uz kanal na Krku i na kopnu grade se utvrde, a utvrđuje se i cesta. Jedna od kasnoantičkih utvrda je Lopar, nasuprot otočiću Sv.Marine u Novom. Utvrđeni vinodolski kanal postaje sigurna i vrlo prometna morska ruta rimskih brodova, o čemu svjedoče nalazi amfora u podmorju uvala u kojima su bila vrela pitke vode (Povile, Lopar, Jesenova, Selce, Jadranovo).

Na susjednom otoku Krku je jaka romanizacija i urbanizacija, dok je na području od Tarsatike do Senije ostao vizualno neodrediv kontinuitet rimskog grada, te o Rimljanima i Vinodolu pružaju podatke arheološki nalazi, epigrafski spomenici i nalazi arhitekture.

Od Grobnika do Klenovice iz doba principata otkriveni su značajni nalazi u nekropolama (Grobnik, lokalitet Grobišta). Na Poljani (campus sacer) u Bakru otkrivena je 1882. nekropola datirana od 54. do 161.g.n.e. s kvalitetnim keramičkim prilozima. U Crikvenici su kod Kaštela 1885. otkriveni nalazi urna, svjetiljki i rimske opeke, a 1980. i na nogometnom igralištu u Bribiru pronađene su pepeone urne; uz obalnu cestu kod groblja u Novom otkriveni su 1894. rimski grobovi. Nekropole su locirane duž prometnice uz naselja. Iz 4.st.n.e. su grobovi u amforama afričkog tipa na Kortilu u Sušaku, locirani, također, uz trasu rimske ceste.

Središte Vinodola (Vallis vineariae) bit će vjerojatno statio Ad Turres, označen na Peuthingerovoj tabuli. Nalazi arhitekture u Selcu i Grižanima datiraju u doba principata, a iz kasnijeg vremena su ostaci >Kloštra< na Solinu i arhitekture vile u Kostreni. O obrani primorske rimske ceste svjedoče utvrde na Badnju, na mjestu gdje cesta iz doline zakreće uz Dubračinu k moru, te impozantna utvrda Lopar u Novom pred kojim su iz podmorja izvađene amfore iz 4.st., a slične su izvadene u lučici u Povilama, datirane u 3. i 4. stoljeće.

Vinodol je na međimarodnom pomorskom putu, koji od prapovijesti nije zamirao u Kvarnerskom bazenu i koji je u srednjem vijeku ostao rezervoar antičke kulture. Na Vinodol se odražavala visoko romanizirana civilizacija otoka Krka, gdje su nosilac života bili gradovi Becla i Fulfinij i gdje se rano pojavilo kršćanstvo. Tu je ono izgradilo svoju tadiciju i organizaciju krčke biskupije. Kršćanstvo je dugo i sporo prodiralo izvan otočkih gradova u rustičnu unutrašnjost kakva je bila u Vinodolu. To dokazuje odsustvo starokršćanskih spomenika u dolini, dok se u tradiciji kultni objekti spominju na Solinu, u Bakru i Selcu. Kada je u 6.st. počela seoba Slavena, pogana, dugo je trajao proces kristijanizacije slavenskog tla, što potvrduje biritualnost pokapanja mrtvih u nekropoli Stranče u sloju iz kraja 8. i početkom 9.st. Na Krku su postojale benediktinske opatije, ali nije utvrđeno da su ostaci >Kloštra< na Solinu i >Kloštar< u Selcima pripadali benediktincima. Kristijanizacija župskog plemstva u Vinodolu išla je s otoka Krka, a u 8.st. i od strane Franaka.

O sudbini Vinodola na prijelazu iz antike u rani srednji vijek vode se u najnovijoj literaturi ozbiljne znanstvene polemike. Mate Suić oslanja se na anononimnog Ravenata, koji ovaj teritorij naziva >Liburnia Tarsaticensis<, znači da je u 6., odnosno na početku 7.st. još postojalo shvaćanje o postojanju >tarsatičke Liburnije<. Ravenat se u tom nazivu nije prevario kada se zna da je Praetentura bila periferni dio kulturnog i političkog ravenatskog radijusa. Krajem antike pojam Liburnije je prostorno sužen i lociran oko Tarsatike i od nje se proteže do visine Raba, dok Degrassi misli da je sezala do Ad Turresa (Cenei fluvii ostia - ušće rijeke Vinodolčice). Nada Klaić tvrdi da začetke slavenske općine u Vinodolu treba tražiti u ranim stoljećima srednjeg vijeka kada je bizantski car dopustio da se Slaveni organiziraju u općine, budući da su bili primljeni u vojnu službu. Kaštela su postala središta tih općina u kojima je bilo vojnički organiziranog stanovništva. Franački izvori govore o sukobima markgrofa Eriha sa stanovnicima Trsata. U Einhardovim analima stoji da je Erih u Liburniji pokraj Tarsatike, primorskog grada, ubijen na podmukao način od žitelja tog mjesta. Iz toga Lujo Margetić zaključuje da krajem 8.st. područje od Rijeke do Brseča i današnji Vinodol nisu više u vlasti bizantskog cara, a niti pod vlašću samostalne hrvatske države, već podvlašću Avara, koje su Franci iscrpili stalnim borbama i uz pomoć Slavena i Hrvata 796. potukli. Svojim saveznicima, Slavenima i Hrvatima, Franci ostavljaju autonomiju, medutim, oni se kasnije bune. Vojvoda Erih je 799. krenuo da uguši njihov ustanak i tom je prilikom poginuo. Pjesnik Paulin opisujući smrt vojvode navodi >mons Laurentus< kao mjesto pogibije, a to bi bio brežuljak Sv. Lovre ispod Trsata uz koji je vodila cesta iz Vinodola u Tarsatiku. Za odmazdu je Karlo Veliki iza 799. razorio Tarsatiku, zatim osvojio Liburniju, Dalmaciju i Tstru, a dopustio je bizantskom caru da zadrži primorske gradove.

Vinodol se prvi put spominje 1163. kao >parochia Vallis Vineariae<. To je područje bilo u sastavu ranosrednjovjekovne >Liburnije<, koju je Borna dobio od Franaka kao nagradu za savezništvo u ustanku Ljudevita Posavskog te se od 821. intitulira kao >dux Dalmatiae atque Liburniae<. Ta je Liburnija bila granični pojas, Krajina, u doba hrvatske države područje od Raše do Rječine, župa Vinodol i kvarnerski otočni skup.

U crkvenom pogledu Vinodol je od davnina pripadao krčkoj biskupiji. Dolaskom Metodijevih vjerovjesnika iz Moravske u bizantske dalmatinske gradove, Krk postaje misionarski centar kristijanizacije hrvatskih doseljenika u Vinodolu. Nakon razorenja Tarsatike nema bližeg grada od Krka (Becle, Vegle) i Senja. Dodiri Hrvata s romanskim gradovima na Krku, s njihovim društvom i kulturom neposredno preko krčke dieceze ili posredno preko trgovine, imali su pokretački impuls, a to je imalo odjeka u materijalnoj i duhovnoj kulturi Vinodola. Župa Vinodol vezana je rimskom komunikacijom s primorjem. Tom je prometnicom strujao i promet preko Krasa i Grobinštine te su iz Karantanije u Vinodol stizali predalpski utjecaji. Vinodol je bio prometno vezan s Panonijom. Preko Senja od Siska stižu značajni kulturni dotoci.

U Vinodolu nema niti jednog romanskog grada, pa je slavenska kompaktnost Vinodola silno izražena. Predslavenska imena brzo dobivaju hrvatske prijevode: Vallis vinearia postaje Vinodol, Ad turres -Kod Tor - Kotor, Castelum - Kostelj, a jednako i mnogi lokaliteti dobivaju slavenske toponime: Tribalj- triba (žrtva), Tribićena, Dedimir, Sopalj, Dramalj, Janjevalj, Medomišalj, Gradac i Humac.

U 11.st. Vinodol je bio jedinstvena administrativna cjelina, kraljevska zemlja, odnosno savez neovisnih općina u kojima je nakon doseljenja teritorijalni princip pobijedio grupiranja po srodnosti stanovništva. Slobodne općine u Vinodolu nikle su na teritoriju koji je prethodno bio pod bizantskom upravom, te je njihova organizacija dragocjena antička baština. Vinodol nakon promjene dinastije 1102. i dalje ostaje vladarski patrimonij u sastavu srednjovjekovno banovine Slavonije. Vinodolci su banu podmirivali propisane dadžbine i službe. Izgleda da je kao dio Modruške županije 1193. Vinodol pripao krčkim knezovima, ali je stvarni objckt donacionalno-feudalnog sistema hrvatskougarske varijante zapadnoevropskog feudalizma Vinodol postao donacijom kralja Andrije II, od 1225, kad je on Vinodol kao zasebno kneštvo skupa s Modrušem darovao knezu Vidu i njegovim nasljednicima. Tom donacijom Vinodolci postaju kmetovi krčkih knezova. O tom prelasku Vinodola u ruke krčkih knezova, kasnijih Frankopana, postoji nekoliko originalnih, ali i krivotvorenih diploma, koje pružaju za razdoblje između 1193. i 1322. veoma značajne povijesne podatke.